Чланци

Не(у)виђени примитивизам

Kada kažemo primitivizam, najčešće odmah pomislimo na neke neobrazovane, krezube tipove sa periferije koji slušaju narodnjake, bazde u gradskom prevozu na mešavinu rakije i neokupanosti i koji se svojom neotesanošću i/ili bahatošću ističu u društvu i idu nam na živce. Tu spadaju još i sve ove sponzoruše, starlete, (wannabe) krimosi i ostale kreature siledžijsko-amoralnog tipa koji redovno pišu „neznam“ i „ne moj“ (čudo je kako barem nekad slučajno ne obrnu ta dva pa napišu pravilno).

Ali postoji i jedan drugi oblik primitivizma, za koji u prvi mah nikad ne bismo rekli da je primitivan, a to je – građanizam. Kao što se ovi prvi odlikuju po tome što od svega pokušavaju da naprave sebi bliski i dobro poznati brlog u kom se savršeno osećaju i kroz koji plivaju kao riba u vodi, tako ovi potonji sve čine da na šta god nalete, preinače u nekakav stanoviti Versaj jer se osećaju kao da su, u najmanju ruku, u njemu rođeni i odrasli. Svega što ne podlegne toj transformaciji, se sa indigancijom gnušaju i daju mu epitet “seljačkog” ili, je li, “primitivnog”.

Građanisti su najčešće veoma obrazovana kasta, neretko i doktori nauka i akademici, umetnici i kulturni radnici, krem de la krem društva, reklo bi se. Oni se odlikuju po tome što ih je redovno poprilično sramota zbog činjenice da su Srbi, jer su Srbi, je li, seljački narod, a oni su, dabome, iz Versaja, Londona, Njujorka (i pored svojih srpskih prezimena, je l’). Ovi i ovakvi građanisti od malih nogu su prosto zadojeni zapadnom pop kulturom, bendovima, američkim filmovima, prvi su imali internet kad se pojavio, prvi su postali blogeri, influenseri, instagrameri kad je pak, pa to postalo popularno. Ali građanisti mogu biti i starija garda, razni profesori univerziteta, književnici, novinari, reditelji, pa i sasvim obični činovnici i građani raznih drugih zanimanja i profesija. Oni što su gotivili Tita i Jugoslaviju jer su tada mogli da budu hipi zapadnjaci, da se osećaju kao nekakvi Jugosloveni (a ne seljački Srbi, Bože me prosti) i imaju crveni pasoš bez mane, što prolazi grane, pa im omogućava da kad nisu u svom strogom centru grada, budu u nekom od zapadnjačkih gradova gde, je li, i pripadaju. Zato danas zdušno pozdravljaju svaki trend koji dolazi sa zapada, pa makar bio najgora pošast i smeće, i uvek im je argument – „ali mi hoćemo da budemo deo sveta“. Kao da je taj njihov „svet“ (čitaj zapad), nekakav raj u kome je sve automatski savršeno i pozitivno, a Srbija nekakav pakao u kome nikad ništa nije bilo pozitivno.

I sad, pitate se, šta je to toliko primitivno u tome biti građanista. Evo i ja sam rođen i odrastao u Beogradu, živeo sam u Bostonu, Njujorku, Čikagu, Nju Orleansu, sve metropolama, i zaista volim puls velikog grada, volim zapad, volim kulturu, volim kad osetim pedigre neke nacije ili pojedinca. Ali nije u tome stvar. Građanizam je stanje duha koje stvara naročitu, veoma jaku i zastupljenu društvenu grupaciju u Srba. Kao što oni neobrazovani i nekulturni primitivci svi liče jedni na druge zbog svoje neotesanosti, tako i ovi “obrazovani” primitivci, liče jedni na druge zbog svog nadmenog, snobovskog primitivizma koji im provejava i u načinu govora, i u imidžu (recimo starke, sako, leptirka i bedževi u kombinaciji su im “trejdmark”, ali isto tako i hipsterski „outfit“) i u neoliberalnim stavovima koje zastupaju. Strašno se zalažu za toleranciju svega i svačega, samo ne tebe i svakog drugog ko misli različito od njih.

Primitivizam građanizma leži u jednoličnosti njegovog društvenog narativa koji je samo sadržinski za 180 stepeni različit od onog narativa koji imaju neotesani primitivci, ali po svojoj strukturi nije nimalo različit. I jedni i drugi su u suštini veoma isključivi u svom viđenju sveta, i hermetički zatvoreni prema bilo kakvim drugim idejama stvarnosti i društva koje nas okružuje (iako se građanisti svim silama upinju da nam pokažu da nisu takvi, da su baš suprotni i da prihvataju sve i svakoga). Građanisti vole samo lepe, mirne, tihe, nežne, čedne i sofisticirane stvari, koje, po mogućstvu podsećaju na zapadnjačku kulturu, ali ako misliš suprotno od njih, odmah bacaju anatemu, hejt (protiv koga se toliko zalažu) i kiselinu u oči.

Svi su uvek puni priče o “ono jednom kad sam bio u NYC”, uvek su upućeni i sa strašću pričaju o zapadnjačkim političkim, kulturnim i drugim scenama, kad imaju priliku da sede sa strancem u društvu, strašno su važni i potpuno se pogube u priči sa njim, pritom bivajući što glasniji kako bi svi okolo čuli da oni pričaju na engleskom sa strancem (još ako je Amerikanac, pa još crnac., matoriiii), idu čak dotle da su im vajni zapad čak i bivše YU republike koje su samo malo zapadnije od nas, pa stalno govore “evo kako to rade naši hrvatski/slovenački/bosanski susedi” (a ne mi srpska seljačka stoka, pu, pomerio se s mesta).

Građanisti preziru svakog ko nije iz velegrada (čitaj Beograda), štaviše, prave razliku i ako si sa periferije velegrada ili neke opštine van centra grada, odmah nisi njihov. Imaju svoje kulturne kružoke, umeju da budu i boemi ako su umetnici, i humor im je uvek blago ciničan, podjebavački, elitistički i nekako….šeretsko-aforizmatski (onako da imaš transfer blama kad se našale).

Zanimljivo je i to da dosta građanista dolazi zapravo iz unutrašnjosti Srbije, ali su doselivši se u Beograd, potpuno poprimili ovu društvenu boljku primitivnog građanizma, i sad su pravi predstavnici svoje kaste, kao da su deveta generacija beograđana (Akcenat? Kakava akcenat. Kostolac? Gde to beše?). Ne da ih to nešto deli od rođenih beogradskih građanista, samo kažem.

Građanisti strašno vole kad čuju da se prezivate Lengler, Špengler, Fohmajer ili slično, dakle da imate neko tako stranozvučno prezime, a naš ste (ako ste na ić, smor ste). Deci vole da daju imena poput Lea, Luna, Vid, Lav, Tara, a ovi malo napredniji baš namerno idu na Jevrem, Todor, Stefanija, Aleksej, Konstantin, jer znaš ono, da se Turci ne sete, a opet sam je li, tako usiljeno neobičan.

Na kraju, oni te ne podnose kad živiš na zapadu pa si realan prema tom istom zapadu i onda im svojim objektivnim stavovima razbijaš njihove iluzije o tim zemljama, kulturama i mentalitetima. Mnogo se ljute na tebe kad znaju da si kosmopolita koji je puno prošao, intelektualac, kad se baviš umetnošću i lepim uzvišenim stvarima, a imaš negrađanističke stavove. Uh, to ih ljuti strašno jer im razbija njihovu percepciju stvarnosti. Kako sad to, ti koji bi baš trebalo da budeš njihov na kub, a ti potpuno suprotan, voliš Srbiju, ponosiš se svojojm kulturom, zemljom, gledaš fudbal (a da, sport im je često isto jako seljački i dosadan i primitivan), jedeš ćevape na ulici, pa ti sve ispadaju luk i pavlaka po trotoaru, mrzi te da posećuješ njihove skupove, manifestacije, koncerte i “iventove”, te radije s drugarima piješ pivo i igraš monopol na Karaburmi.

Građanizam je, isto kao i malograđanština, oblik primitivizma. On pokušava da predstavi da to nije tako i da je zapravo dijametralno suprotan od istog, ali to je samo fol i šarada. Pravi građanski duh oličen je u ISTOVREMENOM patriotizmu i kosmopolitizmu. U ISTOVREMENOM intelektualizmu, i jednostavnosti u ponašanju. U ISTOVREMENOM altruizmu i razvijenom kritičkom stavu prema potencijalnim društvenim devijacijama. Pravi građanin ume da potegne i pero i mač, ume da recituje poeziju, ali i grmi kad je to potrebno. Pravi građanin je predvodnik nauke i progresa ali ISTOVREMENO i duhovni zavetnik svoje vere i naroda. Jer prava otvorenost uma leži samo u prihvatanju I SRCA I DUŠE. Ako se stidimo sebe i svog, a romantizujemo tuđe, bićemo po definiciji primitivni, tj. nedovoljno razvijeni kao ljudska bića da stupimo u stepen smirenja i prihvatanja sveta onakvog kakav on jeste. Prihvatanja svojih i mana i vrlina na objektivan i zreo način. Tada podležemo snobizmu, kružocima, društvenim okvirima u koje sami sebe svrstavamo da bismo bili sigurniji.

Аутор: Димитрије Васиљевић

Напомена: Текст је објављен на латиници на инсистирање аутора због енглеских речи које су у њему.
Наслов текста је ауторство Сабора.
Ми са латиницом немамо проблем, јер и она је нама Србима разумљива, једино што ћирилицу сматрамо изворним српским писмом.

1
  Сродно...
  • No related posts found.

Comments

  1. Miloš Marković  26 септембра, 2019

    Lako je kritikovati, ali kritika bez osvrta na sebe je pasivno veličanje svoje ličnosti. Autor spuštanjem drugih uzdiže sebe kao primer produhovljene uzvišenosti. Tekst deluje kao da ga je pisao neko ke je pao na prijemnom Filoyofskog fakulteta.

    reply

Leave a Reply to Miloš Marković
click here to cancel reply